Ustajemo u osam i odlazimo u baštu hostela. Hostelski doručak počinje tek u devet, tako da smo sami u bašti, ogradjenoj od ulice visokom trskom. Seli smo za različite stolove. Comi bira i sredjuje fotke od prethodnih dana, a ja pišem “dan sedamnaesti”. Popijemo po dve kafe. Espreso iz kapsule košta 50 centi, pa smo se opustili. Skoro da sam uspeo da završim priču, kad baštu počinju da pune Argentinci koji na video call zovu rodbrinu i ortake u matici, urlaju i smeju se. Ne nerviraju me, čak su mi i simpatični. Imam u Njujorku ortaka Argentinca, istog takvog, trebalo mi je vremena da se naviknem na tu njegovu sirovu energiju, a onda mi je postala i nekako draga. Pošaljem mu poruku, pozdravm ga iz Lisabona, pa odlazim za najudaljeniji sto, stavljam sluške, puštam “Dig, Lazarus, Dig”, završavam i objavljujem priču.

Comi je na netu pronašla neko hvaljeno mesto za doručak, pa se uputimo tamo. Krećemo se u suprotnom smeru od onog juče. Otkrivamo neke nove ulice, još uže i još strmije. Pisao sam kako su u Madridu ulice zajebane za vožnju. Te madridske ulice su auto putevi za ovo što vidimo ovde. Zastajemo da pustimo kombi koji pokušava da savlada krivinu. Nekoliko puta se vraća u rikverc, pa povlači ručnu i mota volan, na kraju uzjaše stepenik, nekako se izvuče i nastavi dalje. Vozač nam u prolazu mahne u znak zahvalnosti što smo ga čekali. Odmahnemo. Za njega je to bio trenutak stresa kroz koji prolazi svakodnevno, a za nas turiste jedan zabavan prizor koji ćemo kasnije prepričavati.

Spuštamo se niz ulicu iz koje se on jedva izvukao i na dnu, sa leve strane je Benksijev mural. Vojnik iz minobacača u vazduh ispaljuje karanfile. Zid je žut, vojnik crn, a karanfili crveni. Omaž portugalskoj “karanfil refoluciji” iz 1974. kada je bez ispaljenog metka smenjena vlast. Pored Benksija, odmah iza ugla je “The Mill” u koji smo pošli na doručak. Unutra je gužva, vidimo da dvoje ustaju, pa zauzimamo njihova mesta. Dodje konobarica i zamoli nas da ustanemo. Nema ovde zauzimanja mesta, imaju listu čekanja. Treba da se upišemo u svesku i izadjemo ispred. Važi, baš ćemo svoj lisabonski dan da trošimo tako što čekamo red za doručak. Prolazimo pored desetak ljudi koji su odlučili da strpljivo čekaju i ulazimo u restorančić francuskog naziva preko puta. Naručimo sendvič i omlet. Porcije male, skupe i ne preterano ukusne. Eto, uspeli su da zajebu su još dvoje turista danas, mogu da udare dve nove recke. Gej konobar ima širok osmeh dok naplaćuje, ali ne dobija bakšiš.

Krećemo ka železničkoj stanici u centru grada gde hvatamo voz za Sintru. Usput često zastajemo da Comi fotka. Lisabon joj je posebno inspirativan jer nju lože slučano složene boje i egzotični detalji, a ovde toga ima na svakoj zgradi. Kako stoje stvari, imaćemo više fotki veša koji se suši ispred žutih i crvenih fasada nego spomenika, katedrala i trgova kad se budemo vratili kući s ovog putovanja. Meni je to do jaja. Već sam spomenuo kako su mi inspirativniji životi koji se sada dešavaju od nekih mitskih graditeljskih života od pre nekoliko vekova. Sintra, u koju smo s uputili bi možda mogla da bude izuzetak. Ne znamo puno o tom mestu, videli smo samo da je tamo puno parkova i šarenih zamkova iz devetnaestog veka koji na fotkama izgledaju spektakularno. Na tim fotkama ne vidimo previše tragova moderne civilizacije, pa odlučujemo da u Lisabonu kupimo ručak, da bismo imali šta da jedemo ako tamo nema ničega.

Ulazimo u prodavnicu u kojoj su na odeljku za gotovu hranu upravo iz rerne izvadili tek ispečena rebarca, pa uzmemo 12 rebara, činiju pirinča i čeri paradajz. Stižemo na stanicu gde je voz za Sintru već postavljen. Udjemo u njega, sačekamo dvadesetak minuta dok krene, pa se vozimo još 45 i u Sintri smo. Ovde se karta skenira i na izlazu sa stanice, a mi ne nalazimo nikoga ko bi nam otvorio vrata. Svi naši saputnici su izašli, tako da ostajemo sami na stanici. Stiskamo veliko crveno SOS dugme za slučaj opasnosti. Bilo bi zajebano da smo stvarno bili u opasnosti jer se glas sa druge strane žice javlja tek posle par minuta. Kažemo da imamo interrail karte i vrata se otvaraju.

Pratimo reku ljudi od stanice ka gradu i brzo stižemo do prve palate. Ništa specijalno. Penzosi čekaju u redu da udju, karta deset evra. Videli smo mnogo lepše stvari od ove palate za džabe, pa odlazimo dalje. Pratimo putokaze za park Quinta da Regaleira. To nam je jedna od “a must” lokacija. Na putu do tamo, riba na ulici svira gitaru i peva. Vidi se da je mrzi da to radi i da joj je dosadno. Niko ne zastaje, čini se da ni ne uzima neku lovu. Šta je motiviše da dolazi tu i svira svaki dan? Kao oni ljudi u Srbiji koji se žale da nisu primili poslednjih 40 plata. Kako sebe nateraju da ustanu ujutru i spreme se za posao nakon tridesetdevete neisplaćene plate? Šta je njihov drajv?

Stižemo do parka. Šest evra ulaz. Platimo i udjemo. Prvo obilazimo čuveni bunar inicijacije. Kružna kamena gradjevina u koju ulazimo na vrhu, pa se spiralnim stepenicama spuštamo dvadeset i kusur metara u dubinu. Sa nama se spušta grupa ruskih turista u šuškavim trenerkama, kao da su ispali pravo iz Slavoruma. Ova gradjevina nije pravi bunar, već nekakav podzemni toranj čija mi svrha nije baš najjasnija. Kakva je inicijacija ovde mogla da se dešava? Pitam se da li mu je ime “bunar inicijacije” smislio onaj ko ga je izgradio ili ovi što danas naplaćuju ulaznice. U brošuri piše kako se smatra da devet krugova stepeništa simbolizuje silazak kroz devet krugova pakla. Nemaju podatke koji to potvrdjuju, to oni nagadjaju. Storiteling. Sa dna bunara se kroz mračne tunele izlazi na mini vodopad i jezerce preko kojeg se prelazi preskakanjem s kamena na kamen. Voda je zelena od žabokrečine. Još jedno od onih mesta sa kojih donosiš najgotivnije fotke, ali ne i neke preterane utiske. Nastavljamo šetnju kroz bašte, pećine, tunele i mostiće, pa stižemo do palate od sivog kamena sa nekoliko šiljatih kupola i mnoštvom detalja na fasadi. Ispred nje je kafić. U bašti kafića se štimuje džez bend koji će očigledno uskoro da zasvira. Ulazimo u palatu, prva soba je posvećena italijanskom arhitekti koji ju je projektovao. Detalji o njegovom životu i radu i njegova velika fotka na sredini sobe. Imao je jako kratku kosu, nisam ranije vidjao da su se ljudi iz njegove epohe tako šišali. Ostatak palate kao i u ostalim palatama. Sobe prepunjene skupim nameštajem i kitnjastim detaljima.

Krećemo se ka izlazu is parka. Usput naletimo na još nekoliko štekova koje obidjemo. Uvučemo se i neku u rupu u steni, upalimo svetlo na telefonu, pa nas tunel odvede do jezera u sred pećine. Zbog čega su ti neki ljudi sve ovo gradili? Da li su ovde dovodili druge uticajne ljude tog vremena da ih impresioniraju, pa su tako dizali sebi cenu i lakše sklapali poslove?

Predlažem Comi da na nekoj kamenoj klupi koja je isklesana u obliku sofe povadimo rebarca i ručamo. Smeje se i produži dalje, misli da se zezam. Izlazimo iz parka, skrećemo sa glavnog puta i izmedju kuća nalazimo mali kameni plato na kojem je česma i dve klupe. Tu povadimo našu hranu i smorimo se. Rebarca su očajna, suva i bezukusna, a i pirinač ima neku gadnu aromu. Pojdemo na silu, koliko možemo, sreća da smo imali i hleb i paradajz da napunimo stomake. Sad kreće ozbiljan hajking. Nekoliko kilometara uzbrdo strmom stazom kroz šumu. Zadihan sam i podrigujem na rebarca. Iz daljine se čuje džez bend koji je u medjuvremenu počeo da svira. Muzika malo olakšava penjanje. Staze su preuske, jedva se mimoilazimo s ljudima koji silaze. U nekom trenutku vidimo proširenje sa desne strane na kojem leži veliki pljosnati kamen. Tu pravimo pauzu, sednemo na kamen i pijemo kafu iz termosa. Čujemo srpski jezik kako se spušta ka nama. Momak i devojka. Ona ima dugu ispeglanu kosu i plastične nokte od tri centimetra, on nosi šuškavi šorts i najke. Zastanu da je on fotka na proširenju pored nas. Ona namesti nogu u neprirodan položaj, pogleda u stranu i – škljoc. Ćutimo kao zaliveni da ne izvale da smo njihovi.

Vraćamo se na stazu, pa uskoro izlazimo iz šume i malo širim putem stižemo na ulaz u park Penja. Ulaznica za park je 7, a za park i palatu 13 evra. Jebiga, ta palata stvarno mnogo dobro izgleda na fotkama, pa plaćamo skuplje ulaznice. Posle sat vremena penjanja kroz šumu nema smisla da ne platiš ulaz i vratiš se.

Prolazimo kroz nekoliko lepo uredjenih parkova sa jezerima i stižemo do Penja palate. Šareni dvorac koji je u devetnaestom veku bio letnja rezidencija kraljevske porodice. Ima žuti, crveni i plavo-beli deo prekriven keramičkim pločicama. Sa platoa ispred palate vidi se ceo Lisabon. Obilazimo kompleks i fotkamo se. Glavna fora kod fotkanja je da probaš da uhvatiš što veći komad dvorca u kadru, a da pritom izbegneš milion turista koji se okolo kreću kao mravi. Uspevamo u tome nekoliko puta. Pitamo se zašto smo platili kartu za palatu ako nam je niko nije proveravao. Ovo smo sve mogli i sa jeftinijom. Onda u ćošku vidimo ulaz za palatu. Tu nam skeniraju našu skuplju kartu i prošetamo se kroz sobe. Da smo znali da za ovo doplaćujemo, verovatno bismo platili jeftiniju kartu. Unutra je očekivano. Sobe za gozbe, sobe za goste i spavaće sobe. Ne bih voleo da sam živeo ovde. Bio bi to sumoran i dosadan život u izolaciji.

Izlazimo iz dvorca, ljudi ispred čekaju autobus da ih odveze do podnožja brda. Autobus stiže, vozač poluzainteresovano gleda karte, pa mi mahnemo naopako okrentim kartama za park i udjemo u zadnji deo. Od mesta gde nas autobus ostavlja do železničke stanice Google mapa nas usmerava nekim ludačkim uskim stazama izmedju kuća kojima ne prolazi niko osim nas. Ponovo nas čeka već postavljeni voz i za 45 minuta smo u Lisabonu. Odlazimo pravo na šalter da kupimo rezervacije za sutrašnji noćni voz ka Madridu. U Madridu ćemo presedati na voz za Barselonu. Službenik na šalteru nekoliko puta pokušava da nam nadje mesta, pa kaže da je taj voz rasprodat. Ima mesta tek sutradan. To nam ozbiljno remeti plan putovanja. Kupujemo karte za dan kasnije i sedamo na klupu da vidimo kako ćemo dalje.

Ideja je bila da vozovima preko Barselone i Milana stignemo do Ljubljane dok nam traje karta, ali to više nije realno. Unervozili smo se. Šaljem mail Lisabonskom hostelu da nam čuvaju krevete još jednu noć, jurim smeštaj u Barseloni i gledam cene low cost letova iz Italije. Evo ga! 22.09. imamo let iz Milana do Temišvara za 12 evra po osobi. U tom slučaju ostajemo dan duže u Barsi i dan duže u Milanu. Preokret u našu korist. Kupujemo avio karte i rasterećeni odlazimo u hostel.

Usput kupimo šunku, sir, humus i povrće da se konačno danas najedemo. Stigao je i mail da nam čuvaju krevete za još jednu noć, pa usput stanemo na recepciju da to platimo. U kuhinji hostela je ceo sto zauzeo naš pakistanski cimer. Opet gleda smešne klipove i smeje se na glas. Pojeo je svoj obrok, ali ne odlazi sa stola iako vidi nas da jedemo s nogu. Ne tražimo od njega da se skloni. Naučio sam za ovih par nedelja da treba da se povučem pred takvim budalama da ne bih sebi usrao dan. Tuširamo se i odlazimo u grad.

Večeras se nalazimo sa Ioanom, Rumunkom koja svake zime sa društvom dolazi u Montanu. Video sam na fejsu da je u Lisabonu, pa sam je iscimao da se vidimo. Ovde je već nekoliko nedelja, radi na nekom projektu, pa se uskoro vraća kući u Temišvar. Predlozila je da se nadjemo baš u onoj ulici gde smo nas dvoje sinoć cirkali. Tamo nas čeka sa ortakinjom, isto Rumunkom koja godinama živi u Lisabonu. Ulazim u onaj bar od sinoć, kupujem pivo i dobijam nove pečate na lojalti kartici. Barmen odbija bakšiš. Kaže da čuvam za sledeće pivo.

Ioana priča kako je u Rumuniji sranje politička situacija, a ja joj kažem kako ljudi u Srbiji zavide Rumunima što svako malo izadju na ulice kad im nešto smeta. Ona se smeje, kaže da izadju, ali da ništa ne promene. Oni se, kaže, dive Srbiji što je liberalna i ima ženu lezbejku za premijera. Onda se smejem i ja. Drugarica priča o situaciji u Lisabonu i o tome kako lokalci pizde što Britanci kupuju jednu po jednu zgradu u centru i stavljaju stanove na Airbnb i grad se polako menja i prilagodjava turistima.

Lepo je veče, zabavne su priče, klizi nam pivo. Napunili smo lojalti karticu pečatima, dobili besplatno pivo, otvorili novu karticu i solidno je popunili pre nego žto smo se vratili u hostel na spavanje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *