Tri i petnaest ujutru. Odjavljujemo se na recepciji. Kažemo da nam je bilo super, oni zahvaljuju i požele nam srećan put. Čekamo noćni autobus. Kasni nekoliko minuta, pa se unervozim, ali se ipak pojavljuje i odbacuje nas do železničke stanice. Tamo plaćamo po pet evra i ulazimo u shuttle bus za aerodrom.

Dok autobus ne krene, gledamo beskućnike kroz prozor. Spavaju u grupicama oko železničke stanice, pribijeni jedni uz druge, dele ćebad. Miran san, niko se ne meškolji. Kako li biraju s kim će pod ćebe? Jesu li to porodice, ortaci, ljubavnici? Da li je svake noći ista ekipa pod ćebetom ili se menjaju? Ne mogu da se setim šta je o tome pisao Orvel u “Niko i ništa u Parizu i Londonu”. Sećam se samo da je neki lik hteo da ga kresne kad su se tako zgusnuli, ali mu Orvel nije dao.

Kreće autobus, vožnja do aerodroma traje sat vremena i mi to vreme provodimo neuspešno pokušavajući da spavamo. Na aerodromu nam provere karte, kažu da je sve ok i da idemo da čekamo bording. Osim jeftinih letova, ovde nude i jeftinu kafu i doručak, pa radosno iskoristimo i tu pogodnost jer imamo još dva sata fore do leta. Neočišćeni stolovi i gužva, ali dobra kafa i dobar sendvič. Na našem gejtu je upravo završeno ukrcavanje za let ka nekom gradu za koji nikad nismo čuli. Izguglamo ga – Maroko. Blago svim tim ljudima, idu u Maroko. Mi idemo u Temišvar i upravi javljaju kreće naš bording.

Prvo puštaju one koji su doplatili po sedam evra, tako da se ja ukrcavam pre Comi, ali ne u avion nego u zglobni autobus koji nas vozi do aviona. Tamo se svi, bez diskriminacije, ukrcavamo u isto vreme. Mesto do mene je prazno, pa pošaljem Comi sms da dodje. Pozadi čujem stjuardesu kako joj kenja što ustaje pred poletanje, ali ona ipak uspeva da dotrči i sedne pored mene. Polećemo, letimo, slećemo. Comi je pred sletanje krenula da snima klip iz aviona. Rekli nam neki ljudi da se ovde uvek aplaudira uspešnom sletanju, pa je htela da zabeleži taj čin. Ipak, niko nije aplaudirao. Dosadilo im valjda. Jebiga, letovi od po 12 evra, ko zna koliko puta godišnje odlete negde i vrate se. Postali su ravnodušni na sletanja.

Iz aviona silazimo na pistu i hodamo do vrata iznad kojih velikim žutim slovima piše Timisoara. Prolazimo pasošku kontrolu i izlazimo iz zgrade aerodroma. Odlazimo do rampe na kojoj se naplaćuje parking. Tamo čekamo Silviju i Stojana koji dolaze po nas, da se ne zajebu i plate parking bez potrebe. Pored nas je mali kružni tok i na njemu fontana. Kada bi postojali nekakvi minimalni propisani uslovi da bi nešto smelo da se nazove fontanom, verovatno bi neka inspekcija ovde došla i zavrnula vodu. Četiri neravnomerna i neusmerena mlaza koji tek tako prskaju. Kao da dole u rupi čuče četiri smorena lika i svaki po kazni drži palac na baštenskom crevu i prska u vis.

Pojavljuju se Silvija i Stojan. Ubacujemo rančeve u gepek njihovog crnog Opela i sedamo na zadnje sedište gde nas čeka odlična pita od jabuka. Jedemo i bacimo poneku anegdotu s putovanja. Drago nam je što ih vidimo. Vidimo da je i njima drago. Uželeli smo se svojih života i svojih prijatelja, nakon svog ovog ludila sa vozovima i hostelima. Vozimo se do centra Temišvara. Parkiramo odmah pored malog centralnog trga. Oko nas je nekoliko lepih šarenih zgradica. Nema previše ljudi na ulicama.

Nalazimo finu kafeteriju i sedamo u baštu. Konobarica nam donosi kafu i kreće sa storitelingom. Priča nam o plantažama na kojima je uzgajana kafa koju ćemo popiti, o pećima u kojima je ispečena, o mlinovima u kojima je samlevena. Nije baš da kao nas je sve to zanimalo, ali je slušamo i klimamo glavom da njoj ne bi bilo neprijatno. Jebiga, verovatnoto mora to da radi. Posle kafeterije svraćamo u knjižaru gde kupujem nekoliko knjiga na Rumunskom za Montanu. Imamo puno rumunskih gostiju tamo, pa da vide ove zime da smo mislili na njih. Većina njih je baš iz Temišvara i svi do jednog su pričali hvalospeve o ovom gradu. Trebalo bi da naučim nešto od njih o lokalpatriotizmu. Ja stalno Beogradu nalazim neke mane, a on je realno Njujork u odnosu na ovo što vidimo ovde. I ne samo to, Beograd je zanimljiviji i autentičniji grad od većine onih koje smo posetili u poslednjih mesec dana.

Vraćamo se u auto i krećemo ka Srbiji. Putevi ka granici su loši, uski i krivudavi. Oko njih je visoko zapušteno rastinje. Na rumunskom graničnom punktu nas ne zadržavaju dugo, pa onda stižemo na srpski.. Tamo u kontejneru nema nikoga. Prilazi nam granični pandur sa desne strane i kaže da se vratimo u rikverc da bi mogao da udje na svoje radno mesto. Dolazi i njegov kolega. Masna fleka na košulji. Smeje se, fale mu četvorke. Kaže da je trebalo da mu zgazimo kolegu, a ne da mu se sklanjamo. Sad se smeje se i kolega. Ona trula situacija kad vidiš da se trude da, po nekom njihovom sistemu vrednosti, budu ljubazni i zabavni, a nama je neprijatno da ih slušamo. Srećom, ta muka je kratko trajala i vraćaju nam pasoše.

Sad smo se i definitivno vratili u Srbiju. Često iz nje odlazimo, ali joj se uvek na kraju vratimo. Ni drugima ni sebi ne možemo lako da objasnimo zašto smo odlučili da ovde ostanemo da živimo, da pokrećemo nove biznise i širimo porodicu.

Put je širi i manje krivuda, asfalt postaje sve bolji, a trava okolo je uredno pokošena. Lepo je vreme, sunce našeg neba ponovo nas greje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *