Rolerkoster – reč koja najbolje opisuje prošlu godinu.

Počelo je dočekom u Zemunu. Comi i ja prvi put posle mnogo godina nismo bili na Kopu. Ćale se nije dobro osećao i smo ostali smo da mu pravimo društvo. Ninoslav je sa Danicom tih dana gurao u Montani.

Petog januara smo proslavili Comin jubilarni tridseti rodjendan. Žurka na Arkabarci. Posle toga odlazimo na Kop. Tamo se nisam predugo zadržao, jer je ćaletu bilo sve gore. Comi je ostala da vodi Montanu, a Ninoslav i ja smo u Zemunu bili uz njega. Petnaestog januara ćale krene da krklja više nego ranije, pa pozovemo hitnu da mu daju nešto za iskašljavanje. Ekipa stiže, doktorka ga pregleda, pa se okrene ka nama dvojici i kaže da izaberemo da li hoćemo da nam otac umre u kući sa nama ili da ga odvedu da umre sa njima u sanitetu. Malj u glavu, pesnica u stomak, hladan znoj. Znali smo da mu se stanje pogoršava, ali nismo očekivali takav ishod, bar ne ovako brzo. Hitna odlazi, a mi sedamo pored ćaleta. Ninoslav ga zagrli, ja ga držim za ruku. Pričamo mu, klima glavom, daje znak da nas sluša. Onda se samo u jednom momentu trgnuo. Leva noga mu se zgrčila, pa ispravila, telo mu je klonulo i to je bilo to. Više nismo imali ni kevu ni ćaleta.

Narednih nekoliko dana do sahrane, potpuno emotivno i fizički raspadnut, odlazio sam nekoliko puta do Kopa i nazad. Show must go on. Ljudi su odavno rezerisali smeštaj, uplatili avans i dolaze na skijanje. Za njih su to bili veseli dani. Na sahrani mi je pozlilo i zamalo sam se onesvestio, ali sam nekako uspeo da izguram do kraja. Pop je bio neprijatan i tražio je još para i još i još. Nismo imali snage da ga oteramo u pičku materinu, pa smo ga isplatili, samo da ode što pre da ga ne gledamo. Govno matoro. Nekoliko dana kasnije smo ga videli kako nešto sere na tv-u. Izgleda da nije običan pop, nego neki kurac u crkvi.

Posle sahrane se vraćamo u Montanu i do kraja marta guramo sezonu. Kada se sve završilo, zarada od sezone je bila prilično jadna. Bila je to posledica i neki starih dugova (kupovina novog placa), investicija (projekat, dozvole, milion dažbina) i nekih neočekivanih troškova. Pošto nevolja nikada ne ide sama, odbili su nas i za kredit za proširenje. Kredit zbog kojeg smo morali da “podmažemo” nekog lika koji je kasnije bio “šokiran” jer smo odbijeni.

Vraamo se u ledenu kuću u Zemunu koju nije imao ko da greje tokom zime, a meni ozbiljno opada samopouzdanje i krećem sve da preispitujem. Držao sam tolike govore i radionice o preduzetništvu, trudio se da motivišem ljude da pokrenu svoj biznis, ali mi se činilo da ni sam više ne verujem u sve to. Radim kao konj mesecima i na kraju mi ostane kikiriki. Saopštavam Comi da sam odlučio da nadjem neki posao od 9 do 5, da se saberem dok ne skontam šta ću dalje. Comi me pažljivo sasluša i kaže da to ne dolazi u obzir. Hvala joj do neba zbog toga!

U tako jadnjikavom raspoloženju dočekujem i peti maj – Cominu i moju desetogodišnjicu. Još jedan u nizu okruglih jubileja. Trebalo je da tog dana konačno organizujemo naše srpsko venčanje, nakon onog američkog na Coney Islandu pre par godina. Verovali smo da je to što nam desetogodišnjica pada baš u subotu bio znak odozgo da je to definitivno taj dan. Onda je umro Ljupče i svadba više nije bila opcija. Moj predlog je bio da desetogodišnjicu obeležimo tako što ćemo ostati kod kuće i mračiti kako je život sranje, ali se Comi nije složila, pa smo otputovali na Srebrno jezero i obišli istok Srbije. Na momente smo uspevali da se opustimo i da nam stvarno bude lepo.

Po povratku u Beograd, Comi je nastavila da u sumanutom ritmu bez pauze, uz gomilu stresa, radi na organizaciji i dekoraciji venčanja skoro svakog vikenda. Za to vreme, ja sredjujem sobicu koju je ćale koristio za pušenje i popravke sitnih električnih aparata i od nje pravim svoju preduzetničku radnu sobu. Ozbiljnije se posvećujem biznis ideji „Zanateria – kraft robna kuća” koju smo doneli sa road tripa iz Vermonta gde smo videli takvu “offline” prodavnicu i odlepili. Čim smo se vratili iz Amerike, Comi i ja smo iscimali Ivana i sa njim krenuli da razvijamo platformu koja će okupiti sve male zanatske proizvodjače koji ne mogu ili ne žele da udju u velike distributvne lance. Da svako od njih otvori svoju prodavnicu u našoj virtuelnoj kraft robnoj kući i da zajedno izgradimo online komunu kreativnih i posvećenih preduzetnika, sajt na kojem će moći da se kupi sve, od hrane i pića, garderobe, nameštaja, nakita i kozmetike do knjiga, stripova i muzičkih izdanja malih izdavača. Ideja je mesecima tavorila zbog mog mentalnog i fizičkog odsustva, pa sam odlučio sa se iscimam i to nadoknadim. Napravio sam bazu od nekoliko stotina potencijalnih proizvodjača, napisao biznis plan i poslao prijavu na konkurs za Zelene ideje, odakle su nam uskoro javili da je Zanateria prošla u finale.

To mi je malo povratilo životnu iskru i u solidnom raspoloženju sam dočekao svoj okrugli četrdeseti rodjendan. Raskrčili smo rastinje u šumici koja se graniči s našim placem u Zemunu i tamo mi je Comi pod vedrim nebom ispod drveća napravila “boho” žurku. Dobra ekipa, muzika i hrana iz Ottolenghi kuvara. Lepo sam se proveo i zadovoljan sam zakoračio u petu deceniju.

U junu, u finalu Nacionalnog foruma za zelene ideje, Zanateria osvaja treće mesto i nagradu od 5000$. Više me je obradovala činjenica da smo sada obavezni da to isteramo do kraja, nego to što smo dobili lovu. Mada, da ne bude zabune, pet soma dolara svakako nije za bacanje i biće nam od velike pomoći. U julu Comi i ja odlazimo na regionalno takmičenje u Makedoniju, koja tada još uvek nije bila Severna. Prvo smo obišli Skoplje gde smo se ukenjali da će i Beograd tako da izgleda za par godina ako ovu bandu ne oteramo uskoro. Onda smo se spustili do Mavrova gde se održavalo takmičenje. Na Mavrovu sam pre 27 godina naučio da skijam, i sada sam se vratio u pokušaju da osvojim dodatnih 10 soma dolara, kolika je regionalna nagrada za Zelene ideje. Dobili smo ogroman fensi kičerica apartman sa pogledom na jezero u hotelu sa 5 zvezdica. Na takmičenju nismo osvojili ništa. Pare su ovog puta uglavnom otišle kreativnim maloletnicima sa Kosova. Jedna od nagradjenih devojčica je imala ideju da skuplja otpatke od hrane u Lipljanu, pa da to sortira i kompostira, pa da kompost daje voćarima u zamenu za voće, pa da od tog voća kući kuva džem i nudi ga prodavnicama na Kosovu. Stručni žiri je procenio da je to realan plan. Sa Mavrova smo otišli na Ohridsko jezero i tamo proveli dva odlična dana. Kupali smo se u bistroj vodi na seoskim plažama dok su nas grickale ribice, jeli smo jegulje na žaru, a Comi je u starom gradu kupila prsten i mindjuše sa ohridskim biserima.

Sa Ohrida žurimo u Beograd jer smo zakazali svadbu za 5. avgust. Odlučili smo da sve sami organizujemo. Spalili smo se od jurnjave i stresa, ali smo uz pomoć dobrih ljudi oko nas, uspeli smo sve da isteramo do kraja uz minimum kompromisa. Imali smo sreće sa prostorom, jer Karbon ima sjajan enterijer, idealnu kvadraturu i sjane ljude koji ga vode. Hteli smo hranu sličnu onoj koju smo servirali u Njujorku, pa smo iscimali Miljkovica i njegovu ekipu koja je kuvala za gotovo sve značajnije rokenrol i metal bendove koji su svirali u Beogradu. Objasnili smo im šta želimo i kad smo otišli na probu – oduvali su nas! Ne samo da smo ih angažovali za svadbu, već smo se i dogovorili da zajedno sa njima pokrenemo ketering firmu u kojoj ćemo ukrstiti naša američka iskustva i njihove kuvarske skilove. Tako je rodjeno još jedno naše preduzetničko čedo – Ulje na vatru! Vatreno krštenje je odlično prošlo, a već imamo zakazane dogadjaje u 2019. Jedva čekamo. Ulje na vatru će tek ozbiljno da zapršti!

Te večeri se pokazalo i da je moguće da pijani ljudi cele noći igraju u transu uz rokenrol. Svirali su Vampiri, muziku je puštao Dj RatkeRolla . Comi je nosila ručno vezenu venčanicu, a ja plišani roze sako. Ceremoniju venčanja je vodio Ninoslav. Izašao na scenu, odigrao neki ludi kaubojski ples, iskulirao anksioznost i u maniru ozbiljnog šmekera režirao vrhunac večeri. Posle smo se Comi i ja sa nekoliko prijatelja muzičara popeli na stejdž i otpevali “Home” od Edward Sharpe-a, a deo pesme koji sam improvizovao na Srpskom je na ljude ostavio neočekivano jak utisak, pa je bilo i suza. Na kraju, bez lažne skromnosti, mogu da kažem da smo iskraftovali totalno magičnu noć i da sam ponosan na to. Opet bih otišao na istu takvu svadbu, samo da je organizuje neko drugi.

Posle svadbe krećemo na medenomesečni roadtrip. Beograd, Berlin, Kopenhagen, Stokholm, Oslo, Hamburg, Keln, Amsterdam, Antverpen, Pariz, Madrid, Lisabon (ovo zvuči kao Flamingosi!), Barselona, Milano, Temišvar, Beograd. 33 dana. Dnevnik putovanja sam pisao po vozovima, stanicama, parkovima, hostelima, kampovima i objavljivao na Facebooku. Nazvao zam ga Have Love Will Travel po pesmi The Sonics koju u originalu izvodi Richard Berry. Comi mi nije dozvoljavala da stanem sa pisanjem, gurala me je “da konačno nešto što sam započeo u životu, doteram do kraja”. Stotine vaših lajkova, komentara i poruka me je svakodnevno bodrilo da nastavim. Hvala vam na tome. Čak sam dobio i ponudu da sva ta pisanija malo sredim i objavim kao knjigu, ali mi se čini da bi to bilo “podgrevanje čorbe od juče”. Mislim da je bolje da to ostane onako nesavršeno i haotično, kakvo je bilo i samo putovanje.

U oktobru smo se ponovo navikavali na svoj regularni beogradski život bez jurnjave. Vidjali se sa dragim ljudima, spavali, čitali, gledali serije. Prvi put smo kao domaćini kuće dočekali goste na slavi 31. otkobra. Dok su bolesni Amerikanci slavili noć veštica, zdravi Srbi su u Alaskoj ulici u Zemunu servirali posnu trpezu u čast sv. Luke. Posni hipsteraj. Falafeli, paprike punjene kinoom, egzotične salate prepune sastojaka sa fensi nazivima i pečena pastrmka. Kuća je bila puna veselih ljudi. Očigledno smo se, korak po korak, svi zajedno polako izvlačili iz sranja.

Posle slave odlazimo na Kopaonik, da sredimo Montanu za sezonu. Mažemo fasadu i menjamo podove. Kupili smo i nove posteljine. Petog novembra uveče se spuštamo u Novi Pazar i Rašku da proslavimo Ninov rodjendan u treš atmosferi lokalnih kafića i ćevabdžinica. Šestog novembra ujutru test pokazuje da je Comi trudna. Nije bilo očekivane zbunjenosti i straha, samo radost i ljubav. Odlazimo u Aleksinac, saopštavamo vesti njenim roditeljima. Oduševljeni su što će postati baba i deda. Saznajemo da je njen otac danima bio nervozan jer se spremao da razgovara sa nama, da nas pita što nemamo decu. Kad god se sretnemo, mi ga izbombardujemo našim ultra liberalnim proseravanjima, pa se čovek verovatno uplašio da smatramo da su deca “prevazidjena forma”. Bilo kako bilo, nije više bilo potrebe da se takav razgovor povede.

Dvadeset devetog novembra dok sam parkirao kola ispred Linde na Novom Beogradu, Ninoslav me je pozvao telefonom i javio da se rodio Sava. Danica i on su postali roditelji. Ja sam postao stric. Stric i strina su tada otplakali po jednu partijicu u kolima, pa su u Lindi na brzinu nakupovali mezetluke za goste i vratili se u Zemun. Tamo nas je sačekao zbunjeni Ninoslav koji se pravio da nije zbunjen. Zagrlio sam ga i otplakao još malo. Konektovao sam telefon na bluetooth zvučnik i pustio do daske Cukicevu “Rodjen u novembru”. Ninoslav i ja smo se zagrlili i pevali uz Culeta, a Comi nam se smejala. Ljudima smo javili da dodju sutra, i te večeri smo se napili u krugu porodice. Ustvari, Ninoslav i ja smo se napili. Comi se nije napila, iz prethodnog pasusa vam je jasno zbog čega.

Kao novopečeni roditelj, Ninoslav je dobio slobodan decembar u Montani. Comi i ja smo otvorili sezonu, a onda sam u jednom momentu ja ostao sam jer je ona otišla u Beograd na dabl test. Tamo su nam rekli da izgleda čekamo dečaka. Milutina Šćepanovića. Sa Milutinom u stomaku mi se ponovo pridružila u Montani. Trideset prvog decembra uveče, usled prevelike potrošnje, na Kopaoniku je izgoreo glavni strujni kabl i ostali smo bez struje u kući prepunoj gostiju. Upalio sam agregat koji se posle pola sata ugasio i načisto crkao. Nije bilo šanse da ga startujem ponovo. Duvao je vetar, padao je sneg. Nema svetla, nema vode nema grejanja u kući. Neki gosti su to prihvatili bez frke, a neki su pravili frku. Oko deset uveče sam ušao u našu sobu. Comi je spavala obučena na nerazmeštenom krevetu, pa sam i ja legao pored nje i zaspao. U ponoć su nas probudile petarde i rakete. Poljubili smo se: “Srećna Nova godina” i nastavili da spavamo.

EDIT: Ovaj tekst sam objavio u januaru na Facebooku i ostavio sam ga u izvornom obliku. Mesec dana nakon objavljivanja, na pregledu smo saznali da beba neće biti Milutin, već Danka.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *