Doručak u hostelu se doplaćuje pet evra po osobi. Odem do kuhinje da proverim da li vredi. Sir u listićima, salama i jeftine pahuljice. Ne vredi. Pijemo kafu u dnevnom boravku i ja na Facebooku objavljujem “dan trinaesti”. Pitamo na recepciji da li imaju ormariće gde možemo da ostavimo stvari preko dana, recepcioner kaže da nemaju, ali da ne brinemo – ima on rešenje. Otključava wc za invalide, ubacujemo stavri unutra, pa ga zaključava. Konačno malo ljudskog faktora, a ne samo roboti. Još je i besplatno.

Uzimamo mapu Antverpena koju su kreirali lokalni mladi ljudi. Obeležili su sve štekove u gradu, tako da svaki posetilac može da nadje prečicu do onoga što ga interesuje. Odlazimo prvo do železničke stanice da kupimo rezervaciju za popodnevni voz za Pariz. Stvarno impozantna gradjevina. Dugo čekamo u redu, a kad smo stigli do pulta kažu nam da to je to bio red za lokalne, a ne medjunarodne vozove. Onda još jednom dugo čekamo u redu da bismo saznali da je taj voz koji smo hteli da bukiramo – rasprodat, kao i nekoliko vozova za Pariz posle njega. Prva slobodna opcija nam je pola devet uveče. Pitam da li ima nešto ranije iz Brisela. Nema. Iz Lila? Nema. Dobro, šta da se radi, daj nam to za pola devet. Nisam se psihički pripremio da provedem ceo dan u Antverpenu.

Na netu istražimo gde bi bilo dobro da doručkujemo i biramo “Barnini”. Gotivno mesto u pastelnim bojama, jelovnici na holandskom, konobar natuca engleski. Koristimo Google translate aplikaciju, skeniramo jelovnik, pa izaberemo dva različita begela i dve kafe. Begeli veliki i dobri, jedan masniji, sa više kalorija, drugi svežiji sa rendanim povrćem. Podelimo oba. Kafa solidna. Dok jedemo, proučavamo onu lokalnu mapu. Piše da su svesni da se njihova železnička stanica smatra jednom od najlepših na svetu, ali da oni ne mogu da budu ponosni na nju kad znaju da je njihov kralj to izgradio krvavim novcem od izrabljivanja njihove tadašnje kolonije, Konga. Progresivni neki klinci. Naši klinci ne moraju da razbijaju glavu takvim problemima jer je Srbija vodila samo odbrambene ratove.

Mapa predlaže pešačku turu od dva sata kroz grad. Kreće sa samog oboda Antverpena, pa kruži i na kraju silazi u centar. Biramo nama najbližu lokaciju na toj putanji i uputimo se ka njoj. Odatle ćemo nastaviti kako mapa kaže. Ponovo prolazimo kroz jevrejski deo. U izlogu prodavnice vidim gefilte fiš. Gadno jevrejsko jelo koje izgleda kao posebna salama, samo se pravi od ribe. Seče se na deblje kriške iz kojih uvek curi neka sluz. Prolazimo ispod kamenog mosta, pa pored autobuske okretnice i ulazimo u kraj koji mapa navodi kao kvart sa raznovrsnom i inspirativnom arhitekturom. Antverpensko Dedinje. Comi fotka kuće i navodi mi arhitektonske pravce. Kuće dobro održavane, podjednako lepe kao i kad su izgradjene.

Treba da krenemo dalje, ali sam negde izgubio mapu. Vraćam se putanjom kojom smo došli ovde i posle nekoliko blokova vidim kako je vetar nosi preko tramvajskih šina. Uspevam da je stignem, pa nastavljamo pešačku turu ka muzeju grafita pod vedrim nebom. Nije to stvarno muzej, tako su ga nazvali da zvuči moćnije. Ulica od nekih 600-700 metara dužine ogradjena zidovima sa obe strane koji su potpuno oslikani grafitima. Kao nekada onaj zid oko NIS-a gde je sad Most na Adi. Ni devedesetih mi nije bio jasan onaj grafitaški momenat kad umetnik sebi smisli neko ime, pa kreira krivudavi logo koji ne može da se pročita, i oslikava ga po celom gradu sa bezbroj različitih boja i detalja. Još manje mi je jasno kako se to održalo do danas. Da li ta umetnost komunicira samo u okviru ekipe i tako mere čiji je veći? Da li ta umetnost uopšte komunicira? Da li je to uopšte umetnost? Osim tih šarenih krivuljara, vidimo i nekoliko hiper realnih portreta, tehnika koja se u Srbiji najčešće koristi da se oda pošta ubijenom navijaču, ali i nekoliko zanimljivih dela koja te teraju da zastaneš i analiziraš.

Idemo dalje u alternativnu muzičku prodavnicu “Morbus Gravis”. Ime obećava. Mapa nas vraća u jevrejski kraj. Nemoguće je da se ta radnja nalazi ovde. U ulici blokiran saobraćaj, vozači nervozno trube. Nova jevrejska porodica se useljava, stali su kamionom na sred ulice i ne žure. Nalazimo radnju, ali je trenutno zatvorena. Zalepljen papir na vrata, vraćaju se brzo. Minijaturni lokal, čuje se kako krlja neki grind core unutra. Malo je izdignut od nivoa ulice, pa se popnem na stolicu da zavirim kroz prozor. Intimni prostor nakrcan nekim opskurnim izdanjima. Raj za metalske geekove u sred jevrejskog kvarta. Da li im je dozvoljeno da rade subotom, na šabat? Kaže mapa da je u Antverpenu jevrejima dozvoljeno da žicom ograde svoj kraj od petka do subote uveče i striktno se, iza žice, pridržavaju pravila šabata. Nećemo čekati da se otvori, verujem da i onako nisam čuo ni za jedan bend iz radnje. Idemo dalje.

Ogladneli smo, pa menjamo rutu u nadi da ćemo da naletimo na nešto fino za ručak. Skrećemo ka centru, ali je tamo globalizacija ozbiljno uzela maha. Isti fast food lanci i prodavnice garderobe kao i u svakom gradu u svetu. Jebiga, nema nam druge nego da ispratimo još jedan rastući globalni trend i po ko zna koji put na ovom putovanju pojedemo po kebap. Ovaj je bio lošiji od svih prethodnih. Idemo sad na belgijske vafle. Moramo i nešto lokalno da jedemo. U blizini je “The smallest waffle shop in the world”. Odlično ime, daje turisti osećaj da radi nešto jedinstveno i ekstremno. Može da se pokvali kako je u Antverpenu posetio najmanju prodavnicu vafla na svetu. Ispostavlja se da to i nije prodavnica, već mali štand na ulici u kojem ljubazna klinka podreje već spremne vafle i stavlja čokoladni krem i šlag na njih. Dobri vafli, puni putera, nisu se štekali. Uzimamo i kafu. Sad je ručak kompletan, meso, povrće i dezert.

Vraćamo se na onu rutu sa mape, obilazimo arhitektonske dragulje Antverpena i usput svraćamo u zanimljive radnje. U jednoj se prodaju korali, školjke, morske zvezde, ogromne mrtve bube i pauci, lobanje i kosti životinja. Podseća nas na bruklinski rahmetli muzej “Morbid anatomy museum” u koji smo veleli da odlazimo. Antverpenski muzej savremene umetnosti, MUHKA, se zatvara za manje od sat vremena, pa samo zavirimo da vidimo kako je unutra. Puno je klinaca, vole deca umetnost u Antverpenu.

Umoran sam i mrzi me da hodam. Kad upadnem u ovo stanje, postanem jako iritantan. Vučem se polako i pevušim neke debilne pesme u najgorem falšu namerno. Danas biram onu evrovizijsku “Jaaaaaaaa, ko sam luuuuuudaaaaa” jer je jako falš-friendly. Comi mi se izdre, umorna je i ona, ne može da me trpi. Svraćamo u knjižaru koja prodaje odlične lepo dizajnirane kuvare iz celog sveta. Comi tamo kupuje neki umetnički časopis.

Vraćamo se u hostel, uzimamo rančeve iz invalidskog wc-a i odlazimo na najlepšu železniču stanicu na svetu, sagradjenu krvavim novcem i konačno se ukrcavamo u voz za Pariz. U vozu gledamo dokumentarac o džez muzičaru od kojeg se mnogo očekivalo,ali se on navukao na dop i propao. Onda ga je starija riba dovela u red, skinula sa gudre i vratila na scenu. On je nju šutnuo i našao mladju, pa ga je roknula pištoljem koji joj je on kupio na poklon.

Izlazimo sa pariske “Gare du Nord” stanice i ceo kraj smdi na piš. Pariz na momente vizuelno podseća na Beograd. Petak je veče. Puni kafići i restorani. Gužva i graja na ulicama. Hodamo oko pola sata i stižemo u naš St Christopher hostel.

Konačno smo sami u dvokrevetnoj sobi. Naš medeni mesec. Pariz. Grad ljubavi.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *