Danas ćemo kroz Kopenhagen na biciklama. Svaki drugo prevozno sredstvo ima mnogo manje smisla u ovom gradu. Iznajmljujemo dva razdrndana crvena bajsa u kampu. Pitam na recepciji kako da znam gde smemo da ih ostavljamo, oni se nasmeju: “Nemoj da brineš, videćeš da u Kopenhagenu ima mnogo mesta gde može da sa parkira bicikl.” Ok, ako vi tako kažete. Valjda neću da se ojedem kao kad sam poslednji put pre par godina vozio Ninov bajs sa Comi do Ade i nazad.

Kamp je na uzvišenju, pa nam vožnja kreće nizbrdo. Vreme idealno. Ispoštovao nas je večito hladni i kišoviti Kopenhagen. Brzo ulazimo u fazon, biciklističke staze u skoro svakoj ulici, široke i lepo obeležene, a često i fizički odvojene od automobila. Posebni semafori za bicikliste. Prvo se nama pali zeleno pa ostalima. Google mape, takodje dobro podešene za ovaj vid prevoza, samo je malo problematično da držiš fon u ruci dok voziš. Držim ga levom dok mi se ne ukoče prsti, pa prebacim u desnu, ali onda ne mogu da menjam brzine. Slatke muke Kopenhagenske.

Posle desetak minuta vožnje, sa desne strane se pojavljuje dečiji park i Comi hoće da stanemo tamo. Prepoznala je lokaciju sa nekih foto izveštaja iz Kopenhagena. Na sred parka asfaltirano brdo sa kojeg se krivudave linije spuštaju i zrakasto šire po parku. Mamac za klince da se penju i silaze. Napravimo nekoliko dobrih fotki i nastavljamo dalje ka čuvenom kopenhagenskom utvrdjenju Kastellet. Biciklistička staza se odvaja od kolovoza i mi se vozimo kroz najsredjenije parkove i naselja na svetu. Arhitektura im je nestvarno lepa, izbor boja nepogrešiv, svaki detalj idealan. Sada nam je jasno zašto je Lego nastao u Danskoj. Ovi ljudi žive u real life Legolendu. Na platou preko puta ulaza u Kastellet, stihijski je parkirano stotinak bajseva. Ok, o tome su nam, znači, pričali. Parkiramo i mi svoje. Insistiram da ih uvučemo u gomilu, da ako neko hoće da krade, ne krene baš od naših. Trebaće mi malo vremena da se svičujem u mod kulturnog sveta.

Utvrdjenje jako lepo, iz vazduha se vidi da je uobliku idealne petokrake, tačnije šurikena. Kako su znali da ga naprave tako precizno u sedamnaestom veku? Staze na prilazima od šljunka, nema asfalta i betonskih kocki. Unutra je čuvena kopenhagenska vetrenjača pored koje opalimo još nekoliko turističkih fotki, crkva, vojna zgrada i još par obekata. Sve u jarkim bojama, lepo na oko i vrlo fotogenično. Nekad su ovakva putovanja potrebna da bi nas podsetila na to kako olako zaboravljamo na lepote Beograda. Kalemegdan je definitivno mnogo impozantniji kompleks od Kastelleta. Sledeća stanica je Nyhavn luka. To je ono mesto sa lepim kućama jarkih boja u nizu čije slike prve izlaze kada se gugluje Kopenhagen. Na putu do tamo stajemo i fotkamo se u naselju jarko narandžastih kuća sa zelenim prozorima. Niko nije zamenio stare drvene zelene prozore novom belom pvc stolarijom. Sve izgleda, ne kao filmska, već kao pozorišna scenografija. Ne možeš da veruješ da neki stvarni ljudi zaista žive unutra.

Stižemo u Nyhavn. Vrvi od turista. Ne možeš da napraviš lepu sliku luke od gužve i parkiranih automobila. Prošetamo se, uslikamo šta možemo i odlazimo dalje. Ponovo se biciklistička staza odvaja od kolovoza i prelazimo nekoliko mostića, neki stari, neki novi, svi podjednako lepi. Sa desne strane vidimo gužvu, pa zastajemo. Street food park. Desetak restorančića, neki u kontejnerima, neki u barakama, neki u kamiončićima. Raznovrsna hrana, prodaju je nasmejani prodavci, jedu je nasmejani kupci. Danci su po svim istraživanjima najsrećnija nacija na svetu.

Pored parka su dve staklene lopte, na manjoj su minijaturna vrata na kojima piše “free art”, pa se sagnemo i udjemo. Unutra psihodelična instalacija i dve devojčice koje se igraju. Kada nas vide, postide se i izadju. Izadjemo i mi. Stanemo da se još malo podjednako divimo i novoj i staroj arhitekturi, pa nastavljamo dalje. Sledeća stanica – komuna Christiania. Nastala je kao skvot na vojnom imanju 1971. i od tada, uz manje prekide i konstantne sukobe sa Danskom vlašću nastavlja da radi. Vulinova vojna policija je prošle godine sličan pokušaj sprečila blic krigom na donjem Dorćolu.

U Kristijaniji potpuno ludilo čim se udje. Likovi, uglavnom crnci, na tezgama prodaju travu i hašiš. Trava spakovana u epruvete, a hašiš u kockama kao alva, seku ti na meru. Ne znam da li je zbog toga što je danas nedelja, ali mesto je jako živo. Prodavnice, kraft radionice, hipi štandovi, velika bina na kojoj se upravo montira oprema za neku svirku. Penjemo se iznad bine, sednemo na nekakve sklepane tribine, pored nas ekipa alkosa i potheda uživa uz rege sa bluetooth zvučnika. Crnac sa kravatom im je vodja, on peva i igra, a ostali samo igraju. Mir i ljubav svima. Idemo dalje. Naša popkulturna asocijacija na Kopenhagen (i Malme) je serija “Bron Broen” – hoćemo da se fotkamo kod mosta. Daleko je odavde, ali vredeće. Sve više zalazimo u periferiju, a grad ne gubi na lepoti. Samo je sve više prirode, a sve manje zgrada.

Umaram se i boli me dupe. U bukvalnom smislu. Comi mi odmiče, pa uspori da me sačeka. Jebiga, ona je mesecima redovno vežbala, a ja redovno nisam. Nakon malo više od sat vremena stižemo do aerodroma i ne kontamo kako da pridjemo mostu. Znamo da na most ne može bajsevima, ali mi hoćemo ispod mosta, tamo gde se razrešila prva sezona serije. Ponovo upitamo google mapu, pa nam ona daje rutu kako da pridjemo s druge strane. Vozimo još nekih pet minuta i nailazimo na ogradu. Ne može dalje. Ništa od naših fotki ispod Bron Broena.

Pored je lepo uredjeno pristanište, nema nikoga oko nas. Sedamo na klupu, jedemo banane iz ranca, žalimo se kako nas bole dupeta i radujemo se što je grad ovoliko lep. Na putu nazad vidimo nekakav veliki vašar pod belim šatorima na livadi. Hipici, vegani i fanovi joge. Volim i hipike, i vegane i jogu, ali ovo je ona grupa ljudi koja sve to ujedinjuje u neku blejačku subkulturu koja mi je iritantna. Šatro meditiraju okolo, lupaju u gongove, njišu se u kičerica šarenoj garderobi i mlate praznu slamu. U najvećem šatoru neki matorac drži predavanje o tome kako ne treba jesti meso. Udjem da ga čujem. Ta tema je čist penal, brda mogućnosti za grafički upečatljivu i potresnu priču. Ovaj odlučuje da ne remeti mlitavost celog skupa. Gomila teksta na powerpoint prezentaciji nabrajanje opštih mesta jednoličnim glasom. Uostalom, on to ionako priča već konvertovanim ljudima, njegovim istomišljenicima, tako da bi rezultat izostao i kad bi bio bolji govornik.

Odlazimo da probamo da svoj mir pronadjemo na nekom drugom vašaru. Vozimo se oko pola sata i stoižemo u Reffen. Ovde je već mnogo bolje. Veliko imanje, nešto kao Luka Beograd i nedeljom se tu održava festival hrane. Jako dobra energija. Metalni kontejneri svih boja, a u njima restorani svetskih kuhinja, kraft radnje i seknd hendovi. Jedemo ljutu piletinu na iz indijskog kontejnera. Odlična. Siti i odmoreni, vraćamo se na turističke lokacije. Čuveni zabavni park Tivoli, drugi najstariji u Evropi. Najstariji je takodje u negde u Danskoj. Skupa je karta, a mi se svakako ne bismo vozili u zabavnom parku. Hteli smo samo da se promuvamo i fotkamo. Odustajemo.

Imamo još malo vremena dok ne padne mrak, posle više nema vožnje jer nam bajsevi nemaju svetla. Nasumice vozimo ka centru grada i nalećemo na kompleks koji liči na beton halu, smo je mnogo veći. Deluje zabavno, pa parkiramo bajseve i obilazimo ga. Sjajan prostor, tu je i Mikkelerova radnja. Vidimo da osim piva pravi i kraft čokolade na licu mesta pravo od zrna kakaa. Raste jedan uzbudljiv brend. Zatvorena je radnja, sutra ćemo se vratiti ovde. Pored je još jedno Mikkelerovo preduzetničko čedo – pab i restoran “Warpigs”. Živeo Black Sabbath!

Prolazimo još nekoliko blokova pešaka, pa požurimo nazad u kamp da nas ne uhvati mrak. Usput stajemo u Lidl po namirnice i dok smo završili kupovinu, smrkava se. Vozimo trotoarom, nije po bontonu, ali nema pešaka, a i mi moramo da sačuvamo svoje bolne guzice. Road trip je tek počeo. Ono nizbrdo je sada uzbrdo i ja dvaput zastajem i silazim s bajsa koliko me zabole noge. Comi me čeka kod recepcije, vraćamo im bicikle, a ja do našeg kontejnera hodam kao da sam danima jahao konja.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *