I ovde je klasičan hostelski doručak u ponudi. Salama, kačkavalj i pahuljice. Izlazimo napolje da jedemo nešto inspirativnije. Lutamo po kraju, tražimo lokal u kojem je gužva. Nalazimo ga. Lepo sredjena pekara. Peciva izgledaju besprekorno. Oboje uzimamo po sendvič u kroasanu, slatko pecivo i kafu. Comi plaća, a ja je prvi put slušam kako priča španski. Pekara puna živih ljudi, pričaju, smeju se, prodavačice se dovikuju, krče aparati za kafu i cedjenje svežih narandži. Lepo nam počinje dan.

Iz pekare odlazimo do železničke stanice po sledeću rezervaciju. Ovog puta se ne osećamo kao da zbog toga gubimo vreme, jer dok ja čekam u redu, Comi tamo fotka onu gigantsku botaničku baštu. Nastavljamo ka Plaza Major trgu. Ovaj grad se ne da globalizaciji. Neuporedivo je više lokalnih radnji i restorana nego Mekova i Ejčenemova. Mesare prodaju pikantne chorizo kobasice i pršute. Cene normalne. One pekare koje smo tražili po Parizu, nalazimo ovde. Drvena korita zašrafljena na zidove, napunjena rustičnim hlebovima svih oblika.

Sa balkona na zgradama buja cveće, kreće od jednog komšije, penje se kod sledećeg, ovaj ga lepo rasporedi i pusti ga da napreduje dalje. Madrid definitivno nije ugušen ni zapadnjačkim strikntim pravilima ni hordama turista. Ovde ljudi žive. Čini se da posle turističkog pakla Amsterdama i Pariza bolji grad nije mogao da dodje na red, a sasvim slučajno smo ga izabrali. Bio je nekako usput ka Lisabonu, a uz to je i glavni grad, pa kao – hajde da vidimo i Madrid. Zaslužena sreća.

Plaza Major je četvrtasti trg oivičen zgradama, sa spomenikom u sredini. Za vreme inkvizicije ovde su se ubijali jeretici, a danas je jedina uzbudljiva akcija koja se ovde dešava – ona kad se pojave panduri i desetak crnaca skuplja svoje čaršafe sa kojih prodaju fejk fudbalske dresove i parfeme i krenu da beže. Oko trga numizmatičarske radnje, stare markice i novčići. Izlazimo i nastavljamo ka kraljevskoj palati.

Sunce je jako, ali su iznad ulica razvučena platna različitih boja u obliku dečijih zmajeva i prave nam hlad. Oko palate je dosadno, kao što smo i očekivali. Sednemo u hlad da pravimo plan za dalje. Comi na netu nalazi neki street market na oko pola sata od nas pa krećemo ka tamo. Zastajemo u cvećarama gde se Comi divi kaktusima najneverovatnijih oblika. Tamo gde je trebalo da se dešava street market, nema ničega. Loša informacija na netu. Napunjeni smo dobrim vajbom, pa nam to ne pada teško. U prodavnici kupujemo sok od kruške i djumbira, a ja uzmem i 200 grama choriza. Još u Amsterdamu sam zamalo kupio taj španski kulen, ali sam ga tamo vratio na raf da bih ga jeo baš u Španiji. Dobar je chorizo. Nije onako sitno mleven kao kulen, vidiš veće komade mesa u njemu. Masan i začinjen baš kako treba. Pojedem svih 200 grama na suvo, bez hleba i zalijem sokom koji delimo.

Idemo u kvart Malasana. Piše na netu da se tamo zadržao bunt i pankerski duh iz prethodnih decenija. Oko pola sata pešačenja i stižemo tamo samo da bismo se uverili da siesta nije mit. Ona je stvarna. Ljudi ovde zatvaraju radnje na nekoliko sati popodne da bi ručali sa svojim porodicama i odmorili. I pankeri su na sijesti u Madridu. Ne zameramo im. Zapravo, radujemo se što smo to lično iskusili. Drago nam je što negde postoje ljudi koji su uredili pravila života prema svojim potrebama i to funkcioniše.

Ogladneli smo, nalazimo restoran koji ipak radi. Čim smo seli, stiže činija sa maslinama i tortilja od jaja i krompira. U Madridu je praksa da ti konobar donese nešto da prezalogajiš dok čekaš jelo, i to se ne naplaćuje. Naš konobar slabo priča engleski, a jelovnik je pisan kaligrafski, pa ne pomaže Google translate. Naručujemo dva obroka po osećaju i dva točena piva. Stiže nam jedna tava sa četiri manje crvene punjene paprike i jedna u kojoj su pečeni mladi krompiri preliveni narandžastim i zelenim sosom. Oba jela su sjajna. Meso u paprikama nema pirinač kao kod nas, nego je mešano sa nekim sirastim kremom. Prelivi na krompiru imaju beli luk u sebi, krompir idealno ispečen, nije krenuo da se suši. Dobro smo se najeli, a i pivo nas je malo zveknulo, pa smo malo sporiji u daljoj šetnji.

Ulazimo u radnju sa dizajniranim drangululijama gde kupujemo četiri keramičke šolje sa planinskim motivima za Montanu. Samo nam je još to falilo u rančevima. Videli smo na netu da je Prado muzej besplatan posle 18h, taman ćemo stići na vreme. Ispred muzeja je kilometarski red, ali se kreće. Stanemo na kraj reda i za oko 20 minuta smo u muzeju. U prvoj sobi su dela Hieronimus Boša. Comi je njegov veliki fan. Fotkam je dok kroz staklo gleda njegovu horizontalno položenu sliku o sedam smrtnih grehova. Dotrčava lik iz obezbedjenja, kaže da ne sme da se fotka. Pitam da li se to odnosi samo na Boša ili na sve. Kaže na sve. Stavim telefon u džep pa krenem stvarno da gledam slike. Imamo i audio vodič. Slušamo Španca koji se trudi da zvuči kao Britanac dok nam objašnjava šta gledamo. Kažem Comi da nisam siguran da li je Boš bio buntovnik ili ludi vernik. Kaže Comi da je slikanje golih ljudi u najneverovatnijim pozama bio ozbiljan bunt pre 5-6 vekova.

U muzeju je i slika za koju piše da je prva kopija Monalize. Tehnički, to nije kopija. Lik je sedeo pored Leonarda i slikao isti model u istom trenutku. Ipak, Leonardo je veća faca tako da njemu odlazi pravo da bude original, dok su sviostali kopije. Zato ovde nema stakla, niko se ne gura i nikoga ne džepare. Dobro mi ide u muzeju, ne zevam, ne proveravam fejs. Oko osam se pojave čuvari sa svih strana i isteraju nas napolje. Kraj radnog vremena.

Odlazimo do hostela. Tamo se se istuširamo i presvučemo, pa odlazimo u lokalnu kraft pivaru “Fabrica Maravillas”. Pao je mrak i Madid je postao još ludji. Na ulicama vri od ljudi, na trgu Puerta del Sol nas sa svih strana saleću likovi koji nam nude hašiš i travu. Kad ih iskuliramo, ponude i kokain. Kurve na ćoškovima čekaju mušterije. Probijamo se i stižemo do pivare. Unutra nekoliko ljudi cirka, malo nam je prejako svetlo, ali se navikavamo. Comi uzima pšenično pivo, a ja american pale ale. Dobijemo i činiju sa grickalicama. Moje pivo sasvim solidno, njeno nekako kiselkasto. Treba da budemo ponosni na to kakva se kraft piva prave u Srbiji i kako izgledaju mesta na kojima ih pijemo u Beogradu.

Vraćamo se istim putem u hostel. Dvadesetak puta do tamo dilerima kažemo “No, thank you”. Umorni smo, ovo je bio stvarno odličan dan. Čoveče, koja je nepravda to što je verovatno većini ljudi na planeti asocijacja na ovaj grad – fudbalski klub Real i zalizani Kristijano Ronaldo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *