Skoro sve stvari su nam prljave. Ustajemo u sedam da bismo pre ostalih gostiju zauzeli prvu mašinu za veš u hostelu. Ujutru nam se hostel čini još lepšim. Dok čekamo da mašina završi pijemo filter kafu u sali za doručak. Comi uz kafu jede cinnamon roll i istražuje Stokholm, a ja pišem epizodu “dan četvrti”.

Mašina je završila, penjemo se u sobu, slažemo čist veš i odlazimo da upoznavamo Stokholm. Prvi utisak je da je grad prilično brdovit i je dobro što nismo iznajmili bajseve u hostelu. Par minuta od izlaska iz hostela Comi ugleda H&M home, pa udjemo unutra. Lepe i jeftine stvari. Bilo bi lepo da dodju uskoro u Srbiju, srpske kuće i stanovi bi bili za nijansu lepši. Nastavljamo ka delu grada gde se nalaze parlament i kraljevska palata. Comini roditelji su se pre tridesetak godina slikali ispred parlamenta u Stokholmu i ta slika je oduvek bila njena vizuelna asocijacija na ovaj grad. Pritiska ih preko vibera da pronadju tu sliku i pošalju nam je. Želi da napravimo rimejk. Oni obećavaju da će dati sve od sebe da je nadju. Sačekaćemo da stigne, pa se tamo fotkamo kasnije popodne ili sutra. Penjemo se ka kraljevskoj palati. Ispred nje mirno stoji vojnik u svečanoj plavoj uniformi, na dva metra od njega debele turistkinje u helankama jašu betonskog lava i klibere se. Sa platoa ispred dvora puca pogled na nekoliko impozantnih gradjevina, ali mene sve te zgrade ne rade nimalo. Jasno mi je koliko je muke, truda i veštine bilo potrebno da se pre nekoliko vekova sve to izgradi, ali mene uvek više inspiriše ono što se sada dešava, ono što je živo. Zato uvek biram dokumentarce ili drame umesto istorijskog spektakla.

Nastavljamo kroz stari grad. Lepe uske kamene ulice nakrcane turistima i radnjama za turiste. Šetamo, opalimo nekoliko fotki na silu i oboje kontamo da nešto nije ok. Prvo oklevamo, pa priznamo jedno drugom da nas Stokholm ostavlja nekako ravnodušnima. Izgleda da smo se zaljubili u Kopenhagen, pa naglo prekinuli romansu i potrčali novoj ljubavi u zagrljaj, ali avaj, novu ljubav poredimo sa starom, a to nikada ne izlazi na dobro. Polako. Ostajemo ovde dva dana, pa će Stokholm imati priliku da nas raskravi. I to možda već na sledećoj lokaciji, u hipsterskom delu grada – Sodermalmu.

Pre nego da krenemo da ga istražujemo odlazimo u Barista fair trade coffee koji nam je preporučila Nikoleta, a koji se nalazi u holu najstarijeg gradskog bioskopa Victoria. Comi neće kafu, kaže da joj donesem čašu vode i odlazi na gornji nivo kafea da nam zauzme mesto. Vidim da imaju matcha latte u ponudi, sećam se kako je volela da ga pije u Njujorku, pa joj uzmem jedan da je oraspoložim jer mi se čini da ovaj nedostatak hemije izmedju Stokholma i nas nju pogadja malo više. Obradovala se. Srkne, kaže da je odličan, pa tera i mene da probam. Ima ukus kao riblje ulje koje su mi kao detetu davali za imunitet. To joj i kažem. Ona kaže “Ma daaaj”, ponovo srkne i prizna da sam u pravu. Moj espreso je imao ukus baš kako treba.

Izlazimo na ulicu, hajde sad Sodermalme, hajde Stokholme – hit me with your best shot! Krećemo redom. Nije loše. Prodavnice ploča odlične, cene prihvatljive, ali kupovina ploča od strane bekpekera – neprihvatljiva. Sekndhendovi ne smrde. Mislim da sam provalio u čemu je fora. U prostoru. Ovi stokholmski nisu prenatrpani, imaju artikala koliko i neki fini butik, pa valjda zbog toga garderoba može da diše. I ljudi više smrde kad se naguraju u prepunu sedamstošesticu, nego u nekom polupraznom busu. Saloni dizajniranog nameštaja, galerije, knjižare i prodavnice sasvim solidne. Jedna radnja na ćošku je inspirisana Fridom i Meksikom i, iako silna eksploatacija Fride preti da je ponekad pretvori u opšte mesto, u ovoj radnji nije tako. Milion najkuljih detalja. Comi vadi fon i mahnito fotka. U jednom momentu čak zamoli prodavca da joj izadje iz kadra. Ne kupujemo ništa jer je preskupo, krenemo ka izlazu i vidimo ogroman znak da je zabranjeno fotkanje. Jebiga, trči Zorane, ne okreći se sine.

Ok, Sodermalm nije razočarao. Nije na nivou Bruklina ili Berlina, ali to nismo ni očekivali od njega. Ogladneli smo, vreme je za ručak. Treba nam 20 minuta pešaka do Kalf & Hansena, restorančića kojeg nam je Ana preporučila. Prolazimo kroz parkove i pešačke zone i privikavamo se polako na Stokholm. Izvesno je da to neće biti grad za kojim ćemo najviše patiti kad se vratimo kući, ali nam je lepo u ovom trenutku. Sunčan dan, široke ulice i nasmejani ljubazni ljudi. Kod Kalfa & Hansena naručujmo njihov specijal “Stokholm” obrok i neke ćuftice sa salatama i slatkastim sosom u totrilji. Podelimo oba jela. “Stokholm” je bolji jer je raznovrsniji: riba, tikvice, krompir, povrće i neki sjajan tamnonarandžasti umak. Tako najedeni, spremni smo za sat vremena dugo pešačenje do Tradgardena. Online vodiči za Stokholm su ga predstavili kao open air prostor u kojem uvek vlada prava festivalska atmosfera. Gde će bekpekeri ako ne tamo gde je festival? U dugoj šetnji do tamo nismo videli ništa specijalno. Jedino je sablasni napušteni dajner imao neke romantike u sebi, sve ostalo je bilo tako nekako obično i dosadno. Monotoniju su razbijali plakati političara okačeni na ograde mostova na kojima je neko redom docrtavao hitlerovske brkove i kurčeve.

Stižemo do ogromnog betonskog mosta, uspevamo da se spustimo ispod i krenemo da pratimo putokaze za Tradgarden. Zaključana kapija. Ne radi. Ne izgleda kao da je skoro i radilo. Do sada smo se navikli smo se na ovakve ispale, pa nam ne pada teško. Do hostela imamo oko sat i po pešaka. Biramo drugačiju putanju u nadi da će biti zabavnije, ali ništa od toga. Kupujemo vodu u prodavnici koja zapošljava radnike po istom ključu kao Aman. Pogledi u prazno i nezaintersovanost. Ponovni prolazak pored Barista kafeterije iskoristimo za još jedan za odlazak u wc, kad već znamo šifru za ulaz i da malo napunimo telefone.

Oko devet sati stižemo u hostel i dvoje ljudi spava kod nas u sobi. Problem sa višekrevetnim sobama je što u njima večito neko spava, nikada nije dovoljno rano ili dovoljno kasno da svi budu budni. Comi se tušira, ja odlažem za sutra. Čitam vesti iz otadžbine. Stvara se hajp oko mogućeg ulaska Zvezde u Ligu šampiona. Da li je realno da mučeni Salcburg opet ispadne od nekog balkanskog kluba u poslednjem kolu kvalifikacija? Nadam se da jeste, jer Zvezda igra totalno dugačije od drugih.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *