Ustajemo u pet i izlazimo u norveški mrak. Naš autobus ne vozi ovako rano, pa hodamo do druge strane naselja. Google mapa nas tera da idemo u krug, ali nam je Andrija juče pokazao prečicu, pa uštedimo desetak minuta. Na stanici nema nikog. Smiruje nas displej koji obećava da će se autobus N300 uskoro pojaviti, iako ne deluje tako. Karte od juče još uvek važe, nisu prošla 24 sata. Autobus se pojavljuje na vreme i mi stižemo na glavnu železničku stanicu dosta ranije. Unutra klošari spavaju na čistom belom mermeru. Izadjemo na peron, smrznemo se, pa se vratimo u stanicu i kroz staklo očekujemo voz.

Danas četiri puta presedamo, što znači da se ukrcavamo u pet vozova. Ne verujem da ćemo ikada biti u prilici da oborimo ovaj rekord. Prisećam se kako mi je bilo kada sam prvi put, u svojim dvadesetim, putovao vozom u inostranstvo – u daleki Minhen. Bio sam ubedjen da su svi putnici u vozu krenuli tamo. Pitao sam neku ribu preko puta mene u kupeu da li je već bila u Minhenu. Ona se zbunila i rekla da nije. “Znači prvi put? I meni isto.” “Ne idem ja u Minhen, idem u Sremsku Mitrovicu da posetim dečka u zatvoru.” Onda je voz stao još 20 puta do hrvatske granice, kroz kupe je prošlo 50 ljudi i svi oni su totalno ubili hajp mog prvog evropskog road tripa.

Ispostavlja se da je i danas je slična situacija. Oslo – Geteborg. Geteborg – Kopenhagen. Kopenhagen – Fredericia. Fredericia – Flensburg. Flensburg – Hamburg. Stajemo u skandinavske gradiće za koje niko nije čuo, vozovi smrde na salamu koju ljudi jedu kao da su na pikniku, otvaraju se vina, cirka se, pevaju se rodjendanske pesme na švedskom. Jedva uspevam da kroz svih pet vozova završim jednu epizodu putopisa. Sa sluškama na ušima se ovo okruženje lakše podnosi, pa završavamo film od sinoć i odgledamo još jedan sa Nikol Kidmen i Kolin Farelom. Psiho priča koja te drži napetim skoro dva sata. Nisam razumeo kraj. To me podseti na onaj period kada su svi otkinuli na Black Swan, a ja nisam skapirao o čemu se radi u tom filmu i zašto je ljudima dobar. Ili onaj sa Dikapriom gde se mešaju snovi i stvarnost.

Domet na telefonima nam je očajan. Upotrebljivi su samo po par minuta koliko se zadržavamo na stanicama, pa se ponovo gubi signal. A ja znao da se naljutim na Telenor što, kad silazim niz Kopaonik, nemam dobar domet kroz Šipačinu i Novo Selo. U 20:16 naš poslednji voz za danas staje na glavnoj hamburškoj stanici. Da li je realno da smo konačno stigli? Činilo se kao da ćemo do kraja života samo presedati s jednog na drugi voz na nekakvim seoskim stanicama.

Hvatamo metro U2, silazimo na šestoj stanici, Na vrhu pokretnih stepenica, na izlazu iz stanice, Emma nas čeka raširenih ruku. Odlazimo u njen stan i tamo konačno upoznajemo Fabijana, njenog dečka. Dobro su raspoloženi što instant deluje i na nas. Fabian iznosi lokalno hamburško Astra pivo, pa onda još jedno. Već nam je lepo u Hamburgu.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *